Glumica Jelisaveta Seka Sablić, dobitnica nagrade za životno delo "Zlatni ćuran": Verujem u sebe, uz sve sumnje i nesigurnosti. Kompromise nikada nisam pravila. Možda sam imala i malo sreće
Daj bože samo da u životu svake večeri budem na sceni. Ništa mi drugo ne treba - zapisala je davnih godina u svoj dnevnik tinejdžerka Jelisaveta Seka Sablić. Želja joj se ispunjava, "svake večeri", do današnjih dana. Na veliku radost publike koju je odavno osvojila svojim neodoljivim šarmom na pozorišnoj sceni, kao i na malom i velikom ekranu.
Nedavno joj je pripala nagrada "Zlatni ćuran" za životno delo, a prethodila su joj valjda sva priznanja koja se u jednoj velikoj karijeri mogu dobiti: "Zlatna arena", Sterijine nagrade, "Velika Žanka", "Ljubinka Bobić", "Dobričin prsten"... I ovaj "Zlatni ćuran" pozlatio je ono što je na istom festivalu ("Danima komedije" u Jagodini) već stekla: četiri istoimene statuete za najbolja glumačka ostvarenja. U obrazloženju nove nagrade ističe se da je Seka Sablić "glumica osobenog komičarskog izraza": u njenom slučaju to opšte mesto zaista zvuči kao nesporna činjenica. Šta vrsnog komičara čini tako osobenim i uvek novim na sceni, kako mu polazi za rukom da izbegne ponavljanja i već oprobana sredstva?
- Istina je neponovljiva i originalna. Ako tražite istinitost lika i situacije, bilo to drama ili skeč, nikad se nećete ponoviti. Elementi iskustva i zanata doprinose virtuoznosti - kaže dobitnica.
* Da li je vama uvek uspevalo da budete drugačiji, a prepoznatljivi?To je deo talenta. On vas vodi tačnim putem i uvek novim. Nekada se ne posreći. Tada se luta, glumi se "kobajagi". Kradem samu sebe iz uloga koje su mi uspele. To daje loše rezultate, kojih se užasavam.
* Hrvatska kritika posebno je vas izdvojila u letošnjem Nušićevom "Pokojniku" na Brionima. Kako je predstavu primila mlađa publika koja Nušića više nema ni u obaveznoj lektiri?
- Nušić je velikan svetskih razmera. Glumci iz Hrvatske, uglavnom mladi, zajedno sa Lenkom Udovički odlično su osetili i iskoristili moć njegovih likova. Poneki su unosili drskost i sočnost igre koje pisac pruža. Bio je to jedan lep posao. Sa velikim uživanjem i uspehom igram tu predstavu. Inače, mlađa publika je najprijemčivija za komediju i humor koji dolazi iz Beograda. Bez ikakvih predrasuda i opterećenja, nevino prepuštena lepoti humora i zabave. Imali smo deset izvođenja, "Pokojnik" je postao pravi hit. Videla ga je cela Istra sa okolinom. Zagreb, takođe, u prepunim salama. Ljudi su željni da se objedini naše govorno područje, da se razmenjuju predstave. Veliki pisci prelaze sve granice. Zato bi Nušića uvek trebalo igrati u Hrvatskoj kao i Krležu u Beogradu.
* Kolege vas uzimaju za primer umetnika koji nije pravio kompromise. Da li ste nekad zažalili zbog toga?
- Ja se ponašam prirodno. Verujem u sebe, uključujući sve sumnje i nesigurnosti. Ja nisam u odnosu sa kompromisom. Nisam ni primetila kad ih je trebalo napraviti. Možda sam imala i malo sreće...
* Kažete da je u vašoj karijeri bilo mnogo beznačajnih momenata i malih nagrada koji su vas usrećili više od velikih priznanja. Na šta ste mislili?
- Pa, ne znam, možda na "Zlatnu arenu" kojoj se ni u snu nisam nadala. Bila sam u lošoj fazi, nesigurna, nisam baš bila filmska glumica... Pa onda Sonja iz "Ujka Vanje" na Bledu i TV festivalu. Bila sam srećna jer sam i sama tu ulogu doživela kao veće ostvarenje. Onda prvi "Ćuran", kad sam se zaprepastila da ću dobiti živog ćurana... Sećam se i kako me je publika primala dok sam igrala. Imala sam i odličnih uloga na festivalima, na kojima su me nagrade mimoišle. Ljutila sam se zbog toga. Sad šalu na stranu, važno je pravedno dati nagradu: da bi gledaoci dobili potvrdu da su u pravu.
* Bili ste najbolji student Mate Miloševića, šta smatrate najvažnijom lekcijom svog profesora?
- Kada me je podržao u hrabrim sredstvima kojim sam rešila jednu ulogu. Jer tada je podržao scensku hrabrost, pobunu, istinu, demistifikaciju - razbijajući malograđanštinu. Sve ono što jedan umetnik treba da uradi. Zatim je rekao da glumac sve zna o liku, dok publika ne zna ništa. Dakle, sva moć je na sceni. Marija Kalas kaže: "Publika je neprijatelj. Morate da je bacite na kolena. Zašto? Zato što ste u pravu."
* Šta mislite o trenutnoj situaciji u našem pozorištu, sukobima unutar kuća, repertoarskim lutanjima, odsustvu pravih kriterijuma?
- Mislim da je mali haos između umetničarenja i trke za predstavom koja će se dobro prodavati. Sigurna sam da se sve može pojednostaviti. Ali sve mi je to već dosadno. Neka to rešavaju mladi. Ja sam uvek verovala u tržište. Da svi treba na njega da izađu, pa će svako videti koliko vredi i koliko može da zaradi. Ovako se ljudi godinama zaklanjaju iza angažmana i gube kontakt sa realnošću...
* U vašoj monografiji napisali ste da u životu niste imali iskušenje da nešto žrtvujete zbog glume. Ipak, da li žalite zbog nečeg što vam je "promaklo"?
- Dosta mi je promaklo. Neka šira radoznalost, površna druženja, površni izlasci... Provodi, koje iz današnje perspektive, nekako sagledavam i cenim.
* Jeste li se umorili od ispunjenja vaše tinejdžerske želje?Svaka glumica, ili ona koja tek hoće da postane, u mladim godinama može to da kaže. Nisam se umorila, ali danas mogu da sagledam i poštujem život - i bez glume.
KAO NA ROK KONCERTU
* Prepoznajete li među mlađim glumcima dobar komediografski materijal?Da, čudo je kako tradicija ovde stvara dobre glumce komičare! Na primer, u predstavi "Sumnjivo lice" u kojoj igram, ima nekoliko mladih koji dobijaju aplauze kao na rok koncertu.
SARADNJA SA STEFANOM
* Hoćemo li vas uskoro gledati u nekoj predstavi vašeg sina Stefana? Žao mi je što moram da kažem ne... Mada se nikad ne zna. Stefan ne dobija lako režije, bilo sa mnom u podeli ili bez mene. Neću da pominjem opštu krizu, da para nema. Sigurna sam da se pozorište oslanja na ljubav, razum, posvećenost i da se mogu praviti projekti sa malo novca. Poslednjih godina bilo je mnogo pretencioznih predstava koje su gutale ogroman novac, a ništa nisu vratile kroz gledanost...