Bare nosi dramatiku u kojoj ima istine, za razliku od Štulića

izvor: rse, foto: rfe                                                                                                                17.07.2015.

Cijeli dan kao pravi starac gledam slike svojih unuka – kaže dva dana prije odlaska u bolnicu na operaciju kuka  Arsen Dedić u razgovoru za Večernji list u svom zagrebačkom stanu punom knjiga i slika. Govorio je o svom životu, vezi s Gabi Novak, glazbenicima, obitelji, o novoj knjizi koja će se zvati Trafika.

Što vas je formiralo? Obitelj, okruženje?

Dedić: Od majke sam naslijedio odlučnost, hrabrost, a otac je bio glazbeno vrlo darovit, premda amater. Svirao je u kazališnom orkestru i šibenskoj narodnoj glazbi. Radio je u pomorskom građevinskom poduzeću. Non-stop na otvorenom, gradio je obale, svjetionike i još njegovao polje, jer smo bili i težaci, a navečer je svirao u hotelskoj kapeli. Imao sam i odlične učitelje glazbe, u Šibeniku sam završio nižu i srednju muzičku školu.

Zašto ste u Zagrebu ponovno išli u srednju muzičku?

Dedić: Svojom voljom upisao sam ponovno treći i četvrti srednje muzičke, da se čim bolje pripremim za Muzičku akademiju, jer je to bilo jako zahtjevno. Bili su tamo profesori kao Andreis, kao Cipra, kao Lhotka, Krsto Odak koji mi je osobito bio mio. Upisao sam akademiju 1959., diplomirao 1964. U međuvremenu sam apsolvirao i pravo, imao već jedan brak, jedno dijete, svirao u bezbroj ansambala, jer je trebalo za obitelj zarađivati, i u vokalnim kvartetima. Dakle, cijeli život cjelodnevno i svakodnevno bio je vezan uz glazbu.

Kako biste opisali šibenski mentalitet, je li to drskost, je li to bezobraština?

Dedić: Bezobraština ne, ali stanovita drskost da, ono "ne da na se". Nikad ne napadam, ali ako me se napadne, znam uzvratiti žešće. Ne diraj me, neću te dirati, što sam naučio još davno u Americi. To je mentalitet koji nije gnjecav, koji nije ulagivački. Proživljavao sam izuzetno teških stvari, branio sam se, ali nisam zlom uzvraćao.

Jeste li zahvalni partijskim aktivistima koji su vas izbacili s posla na televiziji zbog Isukrsta i Svetog Nikole?

Dedić:  Bio sam pri kraju akademije, u 24. godini, maknut sam zbog tog ciklusa pjesama. Mene je u Šibeniku kao pjesnika otkrio Zlatko Tomičić, naš veliki pjesnik koji je također progutao dosta toga, Zlatko je poslao moje pjesme u "Prisutnosti", o Gospodinu Isukrstu i Svetom Nikoli.

Nije vam palo na pamet da biste mogli imati problema zbog toga?

Dedić: Meni život podrazumijeva slobodu. Kad sam napisao "Sveti Nikola, učini čuda kad ljudi više nisu za čuda", bio je napad u Vjesniku s naslovom "Zar naš socijalistički čovjek ne čini čuda". U jednom broju Prisutnosti branio me izvanredan književnik Bruno Popović u jednom članku "Glupost brani slobodu". Dugo nisam objavljivao, više se nikad nisam zaposlio za stalno, pisao sam pod pseudonimom kao Igor Krimov i Luka Juras. Nakon toga, prvi koji su me pozvali da objavim ciklus pjesama u Književniku bila su dva velikana koja su taj časopis uređivala, Antun Šoljan i Josip Pupačić, pa je Zvonimir Golob 1971. objavio moju prvu knjigu "Brod u boci", objavljena je, zamislite, u 60 tisuća primjeraka.

Je li danas uz klanove scena zatvorena za talente?

Dedić: Novac danas jako igra. Ali toliko je samoljublja, toliko je genija, da se to ne može pratiti. Onda su natječaji za festivale bili anonimni, sve moje pjesme "Kuća pored mora", "Stara cura", "Vraćam se", išle su pod pseudonimom. "Kuću pored mora" napisao sam u Lici, u vojsci.

I upoznali tamo Radu Šerbedžiju.

Dedić: U Gospiću sam čuvao kino i tamo sam na pijaninu napisao "Kuću pored mora" i pod pseudonimom poslao u Split. Lika mi je bila milo odredište. Šerbedžija je tamo došao s nekim amaterskim kazalištem iz Vinkovaca, gdje je živio iako je bio Ličanin. Imao sam utjecaja na repertoar u kinu pa smo igrali jednog Bunuela ili, kako kažu u Šibeniku, Zbunjuel. Znaš što je rekao Zbunjuel? Ozbiljni južnjaci vole hladnoću i sjever, moj slučaj, i druga rečenica – kiša stvara velike narode. Rade je imao slobodnu večer i nađemo se tako s dvije strane kinokarte. Evo, jučer me zvao za neki nastup. Odbio sam toliko toga.

"Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...", što bi učinili u Hrvatskoj?

Dedić: Ono što sam ja učinio, u ovom stanju, kad jedva dođem do scene. Ali došao sam i uvijek ću doći na humanitarni koncert kad treba pomoći djeci. To treba učiniti, za djecu treba učiniti sve. Imam bezbroj svojih slabosti, kojih se ne sramim jer čovjek koji se srami svojih slabosti srami se i svojih vrlina, ali ono što me faktično održava osim moje vječite Gabi moje su "tuke dvije", moja Lu i moja Ema. Puno sam pisao za djecu, za dječje filmove: "Vlak u snijegu", "Jelenko"... Moj život nije ništa drugo nego rad, rad i ljubav.

Puno radite? Ljudi steknu dojam da oni koji su u glazbi ne rade puno i više-manje rade na tome da unište svoje zdravlje.

Dedić: Ja sam i to u mnogo čemu uspio. Moje uobičajeno vrijeme ustajanja je pet i pol ili ranije, pijem čaj, lijekove, zapalim cigaretu i već oko osam počnem raditi. Tako do ručka, pa malo odspavam i uvečer opet radim. Kupio sam u životu šest pijanina, jer u djetinjstvu ga nisam imao, pa sam zato svirao flautu, roditelji su prodali svinju da to kupe.

Kao i Terezini.

Dedić: Ti su prasci nas združili, a tek smo poslije upoznavali autentične svinje.

Prvi dojam Zagreba?

Dedić: U Zagreb sam došao kad sam imao deset godina. Moj ujak Matija Kovilić imao je slastičarnicu u Gundulićevoj, između škole i akademije. Toliko je uspješno to radio i zarađivao da su i njega maltretirali i ostavio je jednog dana sve i otišao u Belgiju, u Liege s cijelom obitelji i otvorio tamo bečku slastičarnicu koja je bila jedna od najboljih u tom gradu. Nikad se više nije vratio, svi su tamo umrli.

Za jednu davnu pjesmu dobili ste kritiku da je tekst trivijalan.

Dedić: Ne sjećam se toga, ali neke sam stvari namjerno pisao tako, "Vratija se Šime", "Maškare", "Ćakule", "Marenda".

Mnogi misle da su to narodne pjesme.

Dedić: Imam narodne i nenarodne pjesme, kao što postoje režimi. Kao što neki kažu da sam ja javno dobro.

Mislim da to jeste, nema vam tu pomoći. U početku ste imali nešto teškoća, ali poslije ste cijelog života bili na vrhu.

Dedić: Nikad nisam ništa oko sebe panično poduzimao, nikad nisam podmićivao, molio, nikad se nisam ponudio, nikad nisam imao menadžera, samo sam razvijao umijeće odbijanja.

Što vas pokreće?

Dedić: Kad su pitali mog kuma Gina Paolija, jednog od vodećih talijanskih kantautora, od čega pravi svoje pjesme, rekao je: od krhotina života. Sad su me molili da za dječji festival napravim nešto. Mislio sam, što bih ja to još o djetinjstvu mogao reći pa sam se sjetio davnog snijega u Šibeniku. Djeca su se radovala jer 15 dana neće biti škole. Snijega je bilo centimetar, a naslovnica šibenskog lista bila je "Grad je okovan". Na cipele nam je otac zabijao čavle da ne klizimo, a sanjkali smo se u tepsiji niz ulicu.

U Težačkoj ulici?

Dedić: A vidi njega, u Težačkoj, da. Znaš tko je još rođen u Težačkoj? Naš prvi doktor filma Ante Peterlić, iznad mene Vice Vukov, pjesnik Krste Juras i na vrhu ulice, sto metara od mene, Igor Mandić. Njegov otac imao je knjižaru Mandić i oduzeli su mu je kad su došli "naši". Nekad se znalo: ono što je danas u Padovi sutra je bilo kod Mandića. Igor, mio mi do danas, svašta je prošao, ali se ne da, a malo i uživa u toj muci, čini mi se. Imao je najveće gubitke, to je trebalo moći podnijeti.

Kad je riječ o Gabi, koliko je slojeva u toj vezi

Dedić: Ti si intelektualka, nisam to znao (okreće se fotoreporteru i govori mu: "Morao si mi javiti."). Vrag vam školu odnija. (Pa opet ozbiljno) To je poznanstvo počelo čudno. Njeno opredjeljenje bilo je jazz, a moje autorska pjesma. Imala je nešto posebno, nešto što u to vrijeme nitko nije nosio. Kad sam imao 23 godine, napisao sam joj pjesmu "Netko bdije nada mnom" i tako je ostalo do danas. Ona bdije. Bilo je među nama sličnosti, čak i u intonaciji glasa, koja je pomalo zatamnjena, koja nije drekačka, koja nosi neku mjeru diskrecije, ali opet i uvjerljivosti. Sigurno je bilo i tog spoja glazbenog, ali najbitnije je što mi se dopadala fizički.

Jeste li vi to podstanar kod Gabi, kad na zvoncu piše Novak?

Dedić: Ne, to je moj stan, jer sam svoj stan dao za stanarsko pravo na ovaj stan pa smo ga onda otkupljivali. Materijalno sam se zaštitio bezbrojnim nastupima i turnejama po Rusiji i drugdje, a na sceni sam od 1951. godine.

Kojeg glazbenika u Hrvatskoj volite? Zapanjilo me ovih dana što Bare kaže da su pjesme Džonija Štulića idiotske.

Dedić: Štulić je jedan od najboljih. Volim Bareta, on nosi jednu dramatiku koja na trenutke izgleda da je falsifikat, ali nije, ima prave istine u tome. On spada u ono što ja volim. Više ima prijetvornosti u Štuliću nego u Baretu. Konačno, tu su i tragične okolnosti koje su Bareta pratile. Osim njih, drugo je sve nekako isto.

Razlikuje li se Natali Dizdar?

Dedić: Ona je darovita, obećao sam joj još jednu pjesmu.

slobodnaevropa.org