Priznanje za Hemona: "Knjiga mojih života" na listi najboljih u 2013.
Izvor: rse
Datum: 21.12..2013
Među deset najboljih knjiga u 2013.godini, britanska mreža BBC uvrstila je i “Knjigu mojih života”, Aleksandra Hemona.
Još jedna od brojnih potvrda Hemonovog talenta koji se razvio u teškim danima izbjeglištva.
Širom svijeta predstavljan kao bosanko-američki pisac, ovaj Sarajlija po rođenju posvojio je Chicago kao svoj rodni grad.
I upravo zato njegova posljednja knjiga, prva koja nije fikcija, ima život u množini. Najmanje ih je dva, rekli bi oni koji ga poznaju.
Hemon pripada onoj rijetkoj vrsti književnika koji je više knjiga pročitao nego napisao.
Poseban je po tome što je velikim piscem postao na “stranom” jeziku. Govori s akcentom, ali piše izuzetno bogat i njegovan engleski.
Da bi ih pročitali na prvom maternjem jeziku, moraju se prevesti s jezika koji je Hemon izabrao.
A njegove se teme kreću u širokoj lepezi, od fikcije do autobiografskog, pomiješane na način da čine jednu cjelinu u kojoj svaki čitalac bira i prepoznaje ono što mu se čini prihvatljivijim.
Njegove priče nisu lake, naprotiv. To nisu priče koje pročitaš i zaboraviš. O njima se mora razmišljati - htio ti to ili ne.
Njegove priče su lične, ali uvijek imaju ono nešto univerzalno u čem se može prepoznati svaki čitalac, bez obzira da li je ikada čuo za Bosnu, Ukrajinu ili Ameriku.
Hemon trenutno promovira svoju posljednju “Knjigu mojih života”, za koju ni za živu glavu ne želi reći da je memoarska literatura.
U njoj su sabrani tekstovi koje je ranije objavio u New Yorkeru, Grantu, Playboyu i u drugim mgazinima.
Tu su na jednom mjestu skupljeni ljubav prema Sarajevu, opsjednutost fudbalom i Željom, kakav bi ukus trebao imati boršč, te zašto su važni psi.
Pa sve do pitanja identiteta izbjeglica i imigranata, te bolesti i smrti male kćerke.
Žestoki, nezboravni "Aquarium" dokument je koji ti bez ostatka jasno odslikava crnu stranu svemira, u kojoj te bol zbog gubitka djeteta razara.
Esej je potpuno lična ispovijest oca koji ti uspije dočarati šta osjeća, misli u tim najtežim tenucima, a da ni jednog trenutka ne padne u patetiku, da uspije ostati na onom univerzalnom nivou propovjedača.
Puno je Hemonovih priča dugo živjelo u njemu samom, često ih je prepričavao u raznim situcijama i raznim ljudima.
I onda mu je odjednom došlo da ih zapiše. Na zadovoljstvo njegovih čitalaca.
